| < | svibanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Svibanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
zagreb
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
suburbanaut
SAŠA ŠIMPRAGA: ZAGREB, JAVNI PROSTOR
- 00:18 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Službeni blog knjige "Zagreb, javni prostor": http://zagrebjavniprostor.tumblr.com/ |
PRAVO NA TRG /Saša Šimpraga/
- 17:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Kukuriku koalicija je obećavala, a Zoran Milanović tijekom izborne kampanje opetovano ponovio i najavio ukidanje zabrane protestiranja na Markovom trgu. Što se sada promijenilo? Umjesto ukidanja zabrane, najavljuje se nominalno oslobađanje trga ali s nekim novim restrikcijama, poput ograničenja kretanja i ograničenog broja prosvjednika. Inicijalnu odluku o zabrani demonstriranja na Markovom trgu donijela je Vlada Ive Sanadera te su od tada svi pokušaji većih prosvjeda na trgu spriječeni. U tome je vremenu trg poslužio tek kao pozornica govoru tadašnjeg američkoga predsjednika Georgea W. Busha te za jednokratnu opernu izvedbu. Te iznimke potvrđuju tezu da su navodni sigurnosni razlozi zabrane tek puka izlika, pa je jasno da je antidemokratska zabrana mirnoga demonstriranja na trgu motivirana isključivo sprečavanjem prosvjeda pred nosom Vlade i Sabora. Unatoč tome, formalna zabrana nije npr. spriječila da se 2008. godine iz protesta jedan građanin autom zaleti u vrata saborske zgrade, ili performans Siniše Labrovića koji se 2010. godine posred Zabranjenog trga i usred bijela dana - pomokrio. Nastojanja građanske inicijative ''Matija Gubec'' da se zabrana s trga ukine nisu naišla na odjek, pa odluka za posljedicu ima da se danas na tome trgu ne odvija nijedna manifestacija niti se one potiču. Tako taj drugi najstariji zagrebački trg umjesto živosti i optimizma zrači represijom od koje ga treba osloboditi, a to se neće postići drugačijim restrikcijama. Atentati Za razliku od danas, Markov je trg je kroz prošlost bio mjesto intenzivne interakcije. Tamo se od 1256. godine održavao i Markov sajam. Zlatna bula Bele IV. striktno navodi da se sajam odnosno ''svečani trg održava dva dana u tjednu, to jest u ponedjeljak i četvrtak, i da je osim toga svakoga dana trg svakidašnji''. Unatoč stoljetnoj tradiciji lokacije moći, činjenica da je Gornji grad političko središte Hrvatske tek je u novije vrijeme bitnije utjecala na karakter same plohe trga. Znatni dio dvadesetoga stoljeća trg je bio parkiralište za potrebe tamošnjih institucija. Prvi službeni vladin automobil koji se nazivao ''zemaljskim'', parkiran je pred banskom palačom od 1912. godine. Bio je marke Austro-Daimler i koštao je otprilike kao dvokatnica u Zagrebu, a kupiti ga je dao ban Slavko Cuvaj. Baš će taj Cuvajev auto biti poprište i prvoga političkog atentata u modernoj hrvatskoj povijesti kada je na bana u Mesničkoj ulici pucao i promašio Luka Jukić. Čin će imati i kratkoročne posljedice po vladin vozni park budući da je dotadašnji ''upravljač'', kako se nazivalo službenoga vozača i kojega je Vlada jedva našla, nakon atentata dao ostavku ne želeći nositi glavu u torbi. Lokacija atentata ubrzo će postati i sam Markov trg na kojem je iste godine navodno još jednom neuspješno pucano na Cuvaja, a navodni atentator Stjepan Planinšak na licu mjesta izvršio je samoubojstvo. Novi se atentat dogodio već iduće 1913. godine kada je Stjepan Dojčić u Markovoj crkvi ranio bana Ivana Skerlecza. Tom je prilikom sama crkva bila deskarirana pa ju je trebalo ponovo posvetiti. Zadnji i neuspješni politički atentat na trgu bilo je raketiranje Banskih dvora 1991. godine od strane JNA. Zagrebačka kriza trgova Događaj s najvećim smrtnim ishodom koji se dogodio na Markovom trgu do danas su ostale ''Srpanjske žrtve'' iz 1845. godine. Bio je to pokolj tijekom demonstracija na kojima su se sukobili mađaroni i simpatizeri Narodne stranke, a na potonje je pucala vojska. Na i oko trga ubijeno je petnaest osoba. Kroz 20. stoljeće trg je bio i mjesto masovnih okupljanja poput onoga prilikom proglašenja Države SHS ili oslobođenja Zagreba 1945. Ime je mijenjao dvaput. Nakon atentata u beogradskoj skupštini imenovan je u čast Stjepana Radića, a povijesno ime vraćeno mu je 1990. godine. Trg je obnovljen 2006. godine, no loše i bez javnoga natječaja. Na trgu koji je i središte turističkoga interesa, npr. ne postoji nijedna klupa, a to je slučaj i sa svim drugim gornjogradskim trgovima. Sve to potvrđuje tezu o zagrebačkoj krizi trgova kada trgovi odavno više nisu primarno “mjesta zaustavljanja i trajanja” već roba koju se iznajmljuje ili u slučaju Markova trga - prisvaja. Nulta točka javnosti Upravo zbog svoje povijesne uloge i suvremenog značenja javni prostor Markova trg je mjesto gdje se polažu predsjedničke prisege. U tamošnjoj su crkvi prisezali gradski suci, zastupnici i banovi. U zgradi Sabora prisegnuo je i prvi predsjednik prve hrvatske republikeVladimir Nazor, a prvi koji je predsjedničku zakletvu položio na samome javnom prostoru trga bio je Franjo Tuđman s kojim je takva tradicija i započela. Inauguracija na mjestu gdje je po legendi užarenom krunom u veljači 1573. godine okrunjen veliki hrvatski borac za pravdu Matija Gubec na neki način dodatno obvezuje trg vratiti u službu javnosti, a to onda svakako uključuje i pravo na prosvjed pred ustanovama predstavničke demokracije. Sve drugo osim ukidanja bizarne zabrane i potpune slobode kretanja i protestiranja na Markovom trgu, posve je neprihvatljivo. Nema tih sigurnosnih razloga koji bi ograničili pravo na trg kao nultu točku javnosti. Objekte valja štititi, ali ne na način da se građanima ukidaju ili ograničavaju temeljna prava. Problem čini se i nije u tome da se na trgu nalaze državna tijela, već u odnosu prema građanima. Pravo na civilizirano izražavanje neslaganja s bilo čijom politikom na Markovom trgu trebalo bi biti neupitno. A upravo zbog toga što su na tome povijesnom trgu smješteni Vlada, Sabor i Ustavni sud, odnosno činjenica da je Markov trg stoljećima stvarno i simboličko središte hrvatske vlasti pa i demokracije, to je mjesto snažno nabijeno značenjem. Kao takvo, upravo je to lokacija gdje mirni prosvjedi i sva druga slobodna okupljanja spadaju. Konačno, „trg nije samo javni prostor, već i prostor za javnost.“ Oko temeljnih ljudskih prava poput prava na slobodu kretanja i govora nema pregovora, a povijest i uloga Markova trga u hrvatskom političkom, društvenom i kulturnom imaginariju to samo dodatno naglašavaju. Objavljeno u Tjedniku Novosti od 2. ožujka 2012. |
ZAGREBAČKA PLAVA POTKOVA
- 14:07 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Niz u cjelinu povezanih trgova ostvaren u zagrebačkoj Zelenoj potkovi ispočetka nije nastao ni kao jedinstvena cjelina niti je potekao od jednog autora. Gradski inženjer Milan Lenuci, kojem je isprva pripisivana cjelokupna zamisao, pa je tako potkova našla i svoje prvo zbirno ime, osoba je koja je gradila i na idejama drugih, a koji je „napokon između 1897. i 1901. domislio model jedinstvenoga uobličenja cjeline“. Taj „slijed središnjih trgova povijest umjetnosti i kulture spoznaje kao autentično gradograditeljsko ostvarenje i djelo tek u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata“. U tome vremenu prelaska grada na drugu stranu Save nastat će i prvi začeci ideje da se taj (naj)prepoznatljiviji, pa i ključni dio identiteta Zagreba reinterpretira s južne strane rijeke pri izgradnji Novog Zagreba. No, zamišljena u bitno većem mjerilu od donjogradskoga originala koji ju je inspirirao, ta je novozagrebačka potkova do danas ostvarena tek manjim dijelom, i to uređenjem samo pojedinih dionica, ali ne i zamišljene cjeline koju zovemo - Plavom potkovom. Budući da Plava potkova (još) nije realizirana tako da su svi njezini pripadajući parkovi uređeni da budu dostupni i prepoznatljivi, tek je treba početi znatnije ostvarivati i povezivati da bi to oživotvorenje potom eventualno bilo prepoznati kao autentična vrijednost oslonjena na najbolje iz zagrebačke urbanističke baštine. Tako je danas taj niz planiranih, nedovršenih, ali povezanih zelenih površina i parkova svakako manje očigledan i poznat, ali je posve očit iz ptičje perspektive. Iščekujući bolju sudbinu, ti su zeleni prostori uglavnom sačuvani od prenamjena i devastacija, ali na njih nisu bili posve imuni. Gaj preko Save Izgradnja Novog Zagreba započela je pedesetih godina 20. stoljeća zbog znatne ekspanzije grada. Njezini su razlozi u prvome redu bili u velikoj potrebi za stambenim prostorom sve većega migracijskog priljeva u doba transformacije Hrvatske iz pretežno agrarne zemlje u moderno industrijsko društvo. „Južno od Save grad se prvi put administrativno proširio teritorijalnim promjenama 1950. godine kada je „Gaj preko Save“ kao dotadašnja rubna općina pripojen urbanoj cjelini“. U stvarnosti grad je planski prešao Savu izgradnjom novoga Zagrebačkog velesajma, čime su ujedinjene i dvije obale Save, a koji je otvoren 7. rujna, odnosno na isti datum kada su 1850. godine Kaptol i Gradec ujedinjeni u jednistveni Grad Zagreb. Pravilni raster U pristupu planiranju 'južni razvoj grada koncipira se u urbanističkim planovima i projektima kroz imaginarno produžene ulice postojećega grada'. Na taj je način i južno od Save nastavljen ortogonalni raster ulica, ali ne više onaj karakterističan za blokovsku parcelaciju Donjega grada, nego sada podređen širokim prometnicama modernoga urbanizma koje pravilnom mrežom presijecaju južnozagrebački prostor. Posljedično, i pravokutne matrice 'blokovskih' novozagrebačkih naselja ponavljaju u velikome mjerilu pravilan raster Donjega grada. A upravo je tom vezom s prošlošću na neki se način nameće i ideja nove potkove za novi dio grada. Definiranje potkove U uzlaznom trendu razdoblja izgradnje Novog Zagreba uz velike ulice planiraju se i veći parkovi, a to uključuje i sve parkove Plave potkove. Oni istodobno imaju i vezivnu ulogu između naselja koja su građena kao zasebne cjeline. Produžetak postojeće mreže ulica uključuje i Središnju gradsku os koja također prelazi Savu izgradnjom Mosta slobode i uređenjem tadašnje Ulice Đure Babića, kako se isprva zvala današnja Avenija Većeslava Holjevca, uz čiji se produžetak planiraju dva velika parka kao ključni elementi uobličenja cjeline Plave potkove. Prvotno realizirani bočni parkovi – istočni i zapadni krakovi novozagrebačke potkove - ispočetka se povezuju planiranim užim južnim zelenim koridorom, otprilike na mjestu današnje Islandske ulice, koji je unijet u Generalni urbanistički plan 1965. godine. U GUP-u iz 1970. već su na istom mjestu površinski bitno veće zelene zone, a do kraja sedamdesetih godina i izgradnjom nekih od obodnih prometnica urbanistički su posve jasno definirane površine namijenjene velikim parkovima. Stoga se upravo to razdoblje može označiti kao vrijeme definitivnoga uobličenja vizije buduće i druge zagrebačke potkove. Pritom je njezin formativni moment identičan onomu koji je odredio prvu, Zelenu potkovu. Naime, svojevremenim planiranjem novoga perivoja kod današnjega Glavnog kolodvora svi su trgovi idejno spojeni u povezanu cjelinu. Dakle, moment poput onoga koji je postignut planiranjem južnih dionica Zelene potkove, dogodio se i pri nastajanju Plave potkove te su njezini dijelovi povezani. Dva su planirana velika buduća parka – imenima Lakun i Bračak - time postala središnja, tj. južni dio novoga „velikog zelenog vijenca“, koji uz njih čine i njihove okomite osi kao istočni i zapadni krak. Istočni krak Plave potkove obuhvaća Park Vjekoslava Majera, potom Park Utrina tj. zeleni prostor uz I. Gimnaziju i Hotelsko-ugostiteljsku školu i bazen u Utrinama te budući park uz zapadnu stranu Mamutice. Zapadni krak potkove čini Park mladenaca. Izazov oblikovanja cjeline Najbolji način očuvanja i iskoristivosti davno zamišljenoga niza od tih šest, eventualno sedam, javnih parkova novozagrebačke Plave potkove njihovo je uređenje i primjerenim krajobraznim oblikovanjem konačno stavljanje u predviđenu funkciju. Za dva neuređena parka na istočnome krilu u tome je smislu potrebno provesti natječaje i izvesti odgovarajuće krajobrazno rješenje. Uređenje jednoga od ta dva parka – Parka Utrina, upravo je u tijeku ali bez prethodno provedenoga javnog natječaja. Za dva najveća parka novozagrebačke potkove – Lakun i Bračak, tako nazvanih po autohtonim toponimima kao i većina novozagrebačkih naselja – uputno je raspisati međunarodni natječaj sukladno očekivanjima i značenju tih parkova za Zagreb. Baš kao i Zelena potkova, jednom kada se ostvari, i Plava će potkova predstavljati zbir udjela više razdoblja i autora, a izazov oblikovanja sada neuređenih parkova, poboljšanja postojećih i njihove ukupne zaštite tek ima nastupiti. Tekst je sažetak poglavlja Plava potkova objavljen u knjizi Saše Šimprage „Zagreb, javni prostor“. http://zagrebjavniprostor.tumblr.com/ |
ZAGREB DOBIO PARK PRAVEDNIKA
- 14:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Bezimeni park na uglu Zagorske, Selske i Krapinske imenovan je Parkom pravednika - u čast osoba koje su u najtežim vremenima spašavali druge ne tražeći ništa zauzvrat Preko stotinu hrvatskih građana, od kojih mnogi Zagrepčani, nositelji su visokoga priznanja „Pravednik među narodima svijeta“ za spašavanje Židova tijekom fašističkog progona u Drugom svjetskom ratu Najveća zelena površina na prostoru Gradske četvrti Trešnjevka – sjever po prvi je puta u povijesti dobila službeno ime i sada se zove Park pravednika. Inicijativa za imenovanjem parka pokrenuta je još 2009. godine građanskom inicijativom Saše Šimprage i uz podršku Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, a imenovanje je uslijedilo 2011. godine. Titula „Pravednik među narodim svijeta“ počast je Države Izrael onim osobama koje nisu bili Židovi, a koji su riskirajući vlastiti život spašavali Židove od fašističkog progona tijekom Drugog svjetskog rata. Do sada je više od stotinu osoba iz Hrvatske proglašeno pravednicima. Među hrvatskim pravednicima bilo je najviše običnih ljudi najrazličitijih profesija, od radnika do svećenika, a neki od njih bili su i istaknute osobe, poput leksikografa Mate Ujevića. Novo ime Parka pravednika se, uz sve ostale pravednike, odnosi upravo na te hrvatske građane koji su spašavali druge od kojih su velika većina bili njihovi sugrađani. Ti pravednici za svoj plemeniti čin nisu primili nikakvo priznanje vlastite zemlje, a upravo je imenovanje parka primjeren način iskazivanja trajne počasti svima onima koji su u najmračnijem vremenu, nesebično, bez ikakve nagrade i po cijenu vlastitoga života pomagali drugima. Samo ime Parka pravednika maksimalno je pojednostavljeno zbog praktičnosti, ali i kako bi se odala počast ne samo poznatim pravednicima, već i svima onima koji su to priznanje zaslužili ali ga iz najrazličitijih razloga nikada nisu primili. Naime, složena procedura pri dodjeli priznanja traži dokaze i svjedoke, a zbog protoka vremena mnogi od spašenih ljudi odavno su umrli. Po tome je trešnjevački park jedinstven. Naime, on odaje počast svima koji su to zaslužili. Aktualnim imenovanjem novo ime parka promovira uspomenu na ljudsku plemenitost i hrabrost, time zapravo promičući humanizam. |
ZAGREB IMA SVOJU BAKIĆEVU
- 12:54 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Odlukom zagrebačkog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova nove su ulice oko Muzeja suvremene umjetnosti u Središću imenovane u čast istaknutih hrvatskih likovnih umjetnika, a tamošnje četiri nove ulice dobili su Edo Murtić, Julije Knifer, Vojin Bakić i Ksenija Kantoci. U naselju još jednu planiranu, trenutno neizgrađenu ulicu trebao bi dobiti Vjenceslav Richter. Izbor lokacije, umjetnika i smisleni raspored ulica u naselju građanska je inicijativa autora ovog članka. Prva „ženska“ ulica u Novom Zagrebu Julije Knifer koji je u svojim radovima poznat po motivu meandra dobio je ulicu koja je paralelna s meandrom same zgrade MSU-a. Ulica Vojina Bakića kao i ona Ksenije Kantoci nalaze se u središtu naselja, a potonja je ujedno i prva ikad javna površina u planski izgrađenom dijelu Novog Zagreba nazvana u čast neke žene. Sa sjeverne strane Muzeja nalazi se Murtićeva ulica koja je pridodana inicijativi na prijedlog Mjesnoga odbora Središće. S daljnjom urbanizacijom ulicu oko MSU-a trebao bi dobiti i arhitekt i umjetnik Vjenceslav Richter čija je ulica predložena najbliže rijeci budući da je u svojim projektima značajno tematizirao Savu. Richter je također prvi zagovarao da lokacija muzeja bude upravo u Novom Zagrebu. U prilog imenovanju ide i činjenica da su i Kantoci i Richter svoju umjetničku ostavštinu darovali Gradu Zagrebu, a otvorenje nove zgrade MSU bilo je u godini stote obljetnice Kantocijinog rođenja. Iako su inicijalno za naselje bile predložene još i Ulica pokreta Bauhaus i Park grupe Zemlja, a čije su obljetnice također bile u godini kada je otvorena nova zgrada MSU, za njih ipak nije bilo mjesta ni sluha. Urbanistički kontekst Odluka o imenovanjima oslanja se na zagrebačku tradiciju promišljenih imenovanja javnih prostora budući da je večina javnih površina u Novom Zagrebu nazvana po modelu da svako naselje ima ili je imalo svoju logiku uličnog nazivlja. Tako su, primjerice, ulice u Zapruđu nazvane po emigrantima u obje Amerike, u Utrinama po povjesničarima, a u Travnom su do devedesetih bile nazvane po osobama i pojmovma vezanim uz astronomiju i zrakoplovstvo. U povijesti urbanizacije Novoga Zagreba na gradske toponime utjecale su i lokacije kapitalnih objekata poput Brodarskoga instituta u Sigetu ili kompleksa graditeljskih škola u Sopotu, a koji su odredili smislene nazive ulice. U Sigetu po osobama i pojmovima iz svijeta pomorstva, a u Sopotu po arhitektima. Na istom su principu sada imenovane “umjetničke” ulice oko MSU-a. U višegodišnjem procesu lobiranja inicijativu su podržale brojne civilne udruge koje se bave likovnošću i gradom te ustanove poput Moderne galerije i MSU-a. Svi umjetnici koji su upravo dobili svoje zagrebačke ulice svojim su djelima zastupljeni u stalnom postavu MSU-a. Prva „srpska“ ulica nakon rata Vojin Bakić je svoju ulicu u glavnome gradu Hrvatske dobio nakon nekoliko ponovljenih inicijativa od strane različitih instanci unazad nekoliko godina. Prvi je put Bakićeva ulica predložena po privatnoj inicijativi 2005. godine povodom obljetnice kipareva rođenja. Kasnije su inicijativu podnijele i srpske organizacije, no Bakić u oba slučaja nije čak ni uvršten u službeni fond imena za buduća imenovanja. Sada imenovana Bakićeva ulica prva je zagrebačka javna površina nazvana u čast nekoga hrvatskog velikana srpskoga roda od rata, odnosno od etničkog čišćenja zagrebačkih i hrvatskih ulica devedesetih. U Središću je Bakićeva ulica prvotno predložena neposredno sa sjeverne strane muzeja budući da se radi o jednom od međunarodno najistaknutijih hrvatskih umjetnika, čime je s jedne strane zgrade jedna ulica trebala bila nazvana po kiparu, a s druge po slikaru. Iako je inicijativa podnesena još 2009. godine i na vrijeme da se imenovanjem svih novih ulica obilježi otvorenje MSU-a, ono je uslijedilo tek sada zbog sporosti birokracije. Tako će se predstojeća prva godišnjica muzeja obilježiti izložbom Ede Murtića ali i novim ulicama u čast velikih umjetnika. Saša Šimpraga Objavljeno u Tjedniku Novosti, 22.10.2010. |
INICIJATIVA ZA POVRATAK POVIJESNOG CVJETNOG RONDELA NA ROOSEVELTOVOM TRGU
- 12:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Na Trgu Franklina Rooosevelta neposredno sa sjeverne strane zgrade Novinarskoga doma nekada je postojalo cvjetni rondel čija je obnova upravo potaknuta građanskom inicijativom. Inicijativu je pokrenuo Saša Šimpraga koji je Gradu i službeno predlažio obnovu nekadašnjeg povijesnog cvjetnjaka. - Cvjetni rondeli bitan su element tradicije grada budući da postoje primjerice pred Mimarom, na Zrinjevcu, na Ribnjaku, itd. Nekadašnji rondel pored Novinarskog doma svojim je dimenzijama bila prilagođena prostoru na način da nije ometala pješačku komunikaciju, a istovremeno je oplemenjivala gradski ambijent pa smatram da bi ju bilo vrijedno obnoviti - kaže Šimpraga. Inicijativi se priključio umjetnik i poznati cvjećar Saša Šekoranja koji je pristao rondel besplatno dekorirati sadnicama Zrinjevca. - Obnovom rondela ponudio bih svoju ideju suvremenoga cvjetnjaka, a veselilo bi me na taj način doprinijeti javnom prostoru grada - kaže Šekoranja. Radi se o vrlo jednostavnoj i financijski nezahtjevnoj intervenciji koja je prilično lako ostvariva čime bi najuže središte Zagreba bilo bitno uljepšano. Pitanje je samo koliko će Grad imati sluha. |
IMENOVANJE ZAGREBAČKIH OBALA SAVE
- 16:44 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Zagreb dobiva Obalu Republike, Obalu Europe, Obalu Ivana Supeka i Obalu Savke Dabčević-Kučar Imenovanje zagrebačkih gradskih obala predlaže se po prvi puta u povijesti ZAGREBAČKE OBALE SAVE USKORO DOBIVAJU IMENA Po prvi puta u povijesti grada službeno je predloženo imenovanje zagrebačkih obala Save. Za sjeverne obale predlaženo je da se nazovu Obalom Republike i Obalom Europe, a južne Obalom Ivana Supeka i Obalom Savke Dabčević – Kučar. Navedena se imena odnose na obale između Mosta mladosti i Jadranskoga mosta, s Mostom slobode kao rezdjelnicom. Inicijativu za imenovanje, nazive i lokacije predložio je Saša Šimpraga. Sjeverne obale Obala Republike bila bi nazvana u čast Hrvatske, a zauzimala bi središnje mjesto u suvremenom dijelu glavnoga grada. Na toj je obali osamdesetih bila predviđena izgradnja Muzeja suvremene umjetnosti, a od devedesetih tamo se planira izgradnja budućega kompleksa Vlade RH. Javne površine nazvane u čast Republike postoje u nekim hrvatskim gradovima i u većini europskih prijestolnica s republičkim uređenjem, primjerice Place de la Republique u Parizu, Platz der Republik u Berlinu ili Namesti Republiky u Pragu. U zagrebačkom slučaju umjesto središnjih trgova koji već imaju imena, lokaciju ispunjava središnja gradska obala. Na glavnu Obalu Republike nadovezalo bi se imenovanje Obale Europe koje se odnosi na Europu kao geografski i kulturni pojam, a koji uključuje Hrvatsku kao dio europskoga civilizacijskog kruga. U prilog imenovanju koje je ujedno i doprinos metropolitanskom karakteru grada, ide i činjenica da je Zagreb Savom povezan s drugim europskim rijekama. U brojnim svjetskim gradovima odavno postoje javne površine nazvane po pripadajućim kontinentima, primjerice Avenue of the Americas u New Yorku ili Trg Europe u Moskvi. Južne obale Za razliku od sjevernih obala koje bi bile nazvane po pojmovima, za južne je predloženo da se nazovu po osobama i to u čast Ivana Supeka i Savke Dabčević – Kučar. Njihova se imena nalaze na samom vrhu prioritetne gradske liste za imenovanja javnih površina. Obzirom na dugotrajnu proceduru koja uključuje katastarske provjere i očitovanja svih pripadajućih mjesnih odbora prije same odluke Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova, odnosno Gradske skupštine, inicijativa je podnesena još u veljači ove godine, tj. na vrijeme kako bi imenovanje uslijedilo u ovogodišnjoj obljetničarskoj godini ujedinjenja Kaptola i Gradeca u jedinstveni Grad Zagreb. Do sada se pokazalo da za tri od četiri obale nema nikakvih katastarskih prepreka, dok oko buduće Obale Savke Dabčević - Kučar postoje neki vlasnički problemi. Naime, da bi se neka javna površina službeno imenovala potrebno je da u cjelosti bude u javnom vlasništvu. Inače, lokacija za Obalu Savke Dabčević - Kučar nije odabrana slučajno već se nadovezuje na postojeći kontekst ulične nomenklature u tome dijelu Novoga Zagreba budući da su kod te obale ulice od ranije nazvane po osobama iz politike. Doprinos istupu grada na rijeku U Zagrebu odavno postoje javne površine koje u svom nazivu imaju riječ obala i nalaze se u blizini obala Save, primjerice Južne obale na Kajzerici, Jarunska obala ili Priobalna cesta na Jankomiru. Ulica Trnjanski nasip također se odnosi na rijeku, ali tek manjim dijelom prolazi neposredno uz nasip. No, iako se sve navedene i brojne druge zagrebačke ulice referiraju na rijeku, nijedna se nikad nije odnosila na same gradske obale. - Činjenica da je Zagreb grad na rijeci nije nikada ranije utjecala na to da gradske obale budu službeno imenovane. Razloge tome treba tražiti u spletu okolnosti u kojima sama rijeka, za razliku od nekih gradskih jezera, do danas nije kvalitetno saživjela s gradom. Unatoč tome Sava je neodvojivi dio identiteta Zagreba i teče njegovim suvremenim središtem, pa je prijedlog imenovanja obala doprinos istupanju grada na rijeku - kaže Šimpraga. Predloženim imenovanjem zagrebačkih obala nitko ne bi trebao mijenjati postojeće adrese. Praksa imenovanja gradskih obala prisutna je u većini hrvatskih i europskih gradova na rijekama ili uz more, a čemu bi se ove godine konačno i prigodno mogao pridružiti i Zagreb. 7. rujna - datum ujedinjenja Zagreba Inicijativa za imenovanje zagrebačkih obala Save podnesena je povodom ovogodišnje 160. obljetnice ujedinjenja povijesnoga dvograda Gradeca i Kaptola u jedinstveni Grad Zagreb, navodi inicijator Saša Šimpraga. Grad Zagreb službeno je ujedinjen 7. rujna 1850. godine. Taj je datum odabran i 1956. godine kada je svečano otvoren Zagrebački velesajam na novoj lokaciji u Novom Zagrebu čime je Zagreb definitivno prešao Savu. Aktualna inicijativa kojom se simbolički približuju stari i novi dijelovi grada, odnosno približavaju dvije obale, time se oslanja na zagrebačku povijest, kaže Šimpraga. |
Zagreb opet ima Prolaz sestara Baković
- 20:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Novi je sastav zagrebačkoga Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova odlučio da se Miškecovom prolazu vrati devedesetih ukinuto staro ime, odnosno da se taj prolaz ponovo nazove u čast sestara Baković, heroina antifašističke borbe. Da odluka Odbora postane službena treba još proći glasanje na prvoj idućoj sjednici Gradske skupštine, što je u ovome slučaju tek puka formalnost. Ime prolaza promijenjeno je na inicijativu gradske zastupnice Morane Paliković - Gruden, odnosno zagrebačke organizacije Hrvatske narodne stranke, koja je zahtjev za vraćanje staroga imena unazad nekoliko godina podnijela čak tri puta. I danas kolokvijalno poznat kao Balkan prolaz, kako se službeno zvao pedesetih budući da se tako nekad zvalo današnje Kino Europa pored kojega se nalazi, novo je ime dobio u valu preimenovanja zagrebačkih ulica devedesetih. Prolaz je tada nazvan po gradskom lutalici Miškecu koji je često boravio oko kina, da bi pritom nepravedno bilo ukinuto ime sestara Baković kako se prolaz službeno zvao od 1961. godine. Razloge toga preimenovanja treba više tražiti u masovnom brisanju ulica s antifašističkim predznakom nego što se htjelo odati počast jednome beskućniku. Iako su tadašnjim preimenovanjem zagrebačkih javnih površina neke ulice s pravom promijenile ime te su ispravljene i brojne ranije nepravde vraćanjem nekih povijesnih imena gradskih ulica, istovremeno je ukinut i veliki broj javnih površina nazvanih po osobama i pojmovima vezanim uz antifašističku borbu, a za koje nije bilo nikakvoga objektivnog razloga da ih se mijenja. Devedesetih su godina zagrebačke i hrvatske ulice također „etnički očišćene“ od Srba, pa i nekih istaknutih hrvatskih velikana srpskoga roda, i to samo zato jer su bili Srbi. Te činjenice zorno ukazuju na duh vremena iz kojega se rodio rat. Preimenovanje ulica devedesetih bilo je najveće u povijesti Zagreba. Tada je u naletu radikalnih intervencija u gradsku arhiteksturu čak preimenovan i stoljetni Kaptol, na što je reagirao sam nadbiskup Franjo Kuharić te su ploče s novim imenom Trga Alojzija Stepinca drugi dan skinute, a povijesno ime odmah vraćeno tome najstarijemu zagrebačkom trgu. Uslijed hadezeovskoga primitivizma, ostavku na mjesto stručne savjetnice za imenovanja javnih prostora podnijela je jedna od najvećih povjesničarki grada Zagreba dr. Lelja Dobronić. Kao otpor preimenovanju nekih ulica koje je zapravo bilo prekrajanje povijesti, jedan će zagrebački trg postati i svojevrsni simbol otpora tuđmanizmu kroz redovite godišnje demonstracije za povrat imena ukinutoga Trga žrtava fašizma. Ime toga trga vraćeno je nakon autokratove smrti, odnosno kad je HDZ izgubio vlast. Nakon što je Zagreb ove godine ponovo i na novoj lokaciji dobio Ulicu Ive Lole Ribara, konačnim vraćanjem imena Prolazu sestara Baković ispravljena je još jedna nepravda. Neprimjerenim političkim intervencijama u javni prostor, a time i u kulturu sjećanja, generira se određena nepravda kakva je sada nanesena i Miškecu koji je aktualnim preimenovanjem izbrisan iz gradskog stradarija. Iako je to osoba o kojoj ne postoje ni osnovni podaci, on svakako jest dio zagrebačke urbane povijesti, jednako kako je to bila i primjerice Magdica, još jedna beskućnica koju je najveća živuća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun označila i svojom životnom učiteljicom. Heroine Baković Inicijalni odabir lokacije za imenovanje javne površine u čast sestara Baković nije bio slučajan, a vezan je uz njihov život. Stanovale su u Gundulićevoj ulici, a radile u obiteljskom kiosku u bivšoj Nikolićevoj, odnosno današnjoj Teslinoj ulici. Prolaz se nalazi na potezu između te dvije ulice. Sestre Zdenka i Rajka Baković rođene su u gradu Oruro u Boliviji 1918. i 1920. godine u obitelji hrvatskih iseljenika s Brača. Cijela se obitelj 1921. godine vratila u zemlju, a nastanili su se u Zagrebu gdje su se sestre i školovale. Rajka je dočekala početak Drugoga svjetskog rata kao studentica Filozofskoga fakulteta gdje je bila izrazito politički aktivna. Znatno pogoršano imovinsko stanje nakon smrti oca uvjetovalo je da obitelj 1939. godine otvori mali kiosk u Nikolićevoj br 7. gdje su sestre i radile, a koji je postao okupljalište ilegalaca. U noći 20. prosinca 1941. ustaška je policija upala u obiteljski stan Bakovićevih u Gundulićevoj i privela sestre. Mučene su od početka, dok namjera ustaša da pohvataju komuniste dovodeći sestre kroz nekoliko idućih dana u kiosk nije uspjela budući da su i vidno zlostavljane odbijale odati drugove. Detalji užasa koji se kroz nekoliko dana odvijao u ustaškoj policiji vjerojatno će ostati zauvijek tajnom. Znaju se tek posljedice. Bez da su ikoga odale, Zdenka se bacila sa četvrtoga kata policijske zgrade, a Rajka je preminula od posljedica brutalnog mučenja. Sačuvani medicinski izvještaji potvrđuju teške prijelome kostiju i lubanje, izbatinana i spaljivana tijela. Hrabrost Rajke i Zdenke Baković koje ni pod najtežim okolnostima nisu popustile, svjedok je snage ljudskoga karaktera i trajna inspiracija na koju sada ponovo podsjeća ime prolaza u središtu Zagreba. Spomenik sestrama Baković koji je postavljen u istoimenom prolazu devastiran je devedesetih. Tijekom manifestacije Operacija grad 2008. godine upravo je taj spomenik poslužio kao polazište Sanji Iveković za umjetnički rad koji je skrenuo pažnju ne samo na oštećeni spomenik, preimenovani prolaz i dvije zaboravljene heroine već i općeniti odnos (post)tuđmanovskoga društva prema nasljeđu i vrijednostima antifašizma. Naše su ulice naša kultura „Spomenici i spomen-ploče, a to onda uključuje i nazive javnih površina u urbanom krajoliku doprinos su semoiološkom prisustvu vladajuće ideologije“, reći će etnologinja Dunja Rihtman - Auguštin. Gradska toponimija, osim svoje primarne praktične uloge, neminovno funkcionira i kao sustav političkih simbola te je izraz kulture koja ju određuje. „Imena ulica konkretizacija su povijesti i mjesta gdje se strukture vlasti susreću s praksom svakodnevnoga života“, navodi Rihtman – Auguštin. Zato se imena ulica ne mogu svesti na pismoslikarski zadatak, niti bi o tome smjele odlučivati nekvalificirane osobe budući da je ulično nazivlje, sukladno zagrebačkoj tradiciji često i dio smislenoga urbanističkoga sklada, a nedvojbeno jest dio kulturne baštine i živa memorija grada. Imenovanjem ili promjenom naziva ulica definira se kultura, društvene vrijednosti, svjetonazor pa i intima poimanja mjesta. Zato neke ulične nazive iz devedesetih kao što su primjerice one nazvane po Mili Budaku u Slavonskome Brodu ili Gojku Šušku u Zagrebu tek treba ukinuti. Vraćanje imena Prolazu sestara Baković važno je i u kontekstu rodne ravnopravnosti budući da je sustav imenovanja ulica u Zagrebu i Hrvatskoj izrazito rodno neuravnotežen, odnosno postoji radikalno mali broj javnih površina nazvanih u čast žena. To zorno ukazuje na civilizacijski standard koji je očit i kroz činjenicu da ni primjerice spomenuta Dunja Rihtman – Auguštin, iako je to odavno predloženo a njen doprinos hrvatskoj znanosti i kulturi ogroman, do danas nema svoju ulicu u Zagrebu. Saša Šimpraga Objavljeno u Tjedniku Novosti, broj 509 od 18. rujna 2009. |
Nova zgrada Muzeja suvremene umjetnosti / Zagreb
- 14:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
ZGRADA KOJA ŠUTI Saša Šimpraga Kakav je doprinos nove zgrade MSU-a identitetu Zagreba? Iako kapitalan objekt, zgradu koja bi bila međunarodno relevantna grad sasvim sigurno nije dobio Nova zgrada Muzeja suvremene umjetnosti ne percipira sadašnjost, a još manje anticipira budućnost S izgradnjom novoga Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb je dobio i svoje prve drvorede sadnica ginka koji su posađeni uz dvije nove bezimene ulice pored muzeja s njegove sjeverne i istočne strane. Ta sporedna, ali za zagrebačke drvorede značajna stvar, svakako pada u drugi plan u usporedbi s činjenicom da su Grad i Republika ipak sve bliže useljenju MSU-a u nove prostore. No, obzirom na arhitektonsko-urbanističke dosege nove zgrade Muzeja, ali i neposredne okolice čiju je urbanizaciju inicirala upravo njegova izgradnja, sadnice ginka su, nažalost, najzanimljivija stvar koja se na tome prostoru dogodila. Iako je nakon izgradnje Gehryjevog Guggenheima u Bilbaou arhitektura opterećena očekivanjima, to nipošto ne znači da nove zgrade muzeja moraju nužno biti svojevrstan prostorni eksces, ali bi neovisno o svojoj veličini ili kompleksnosti svakako trebale biti u skladu s vremenom u kojem nastaju. I to ne samo formom, već i pomacima u neposrednom doživljaju prostora koji stvaraju. Suvremeni muzeji tako izlaze iz okvira partikularnih zdanja, a postaju društvene metafore odražavajući globalnu ekonomiju i lokalne politike, s više ili manje uspjeha. Tako su neke izuzetne nove javne zgrade najrazličitijih muzeja odavno postale same po sebi generatori kulturnog i gospodarskog razvoja te spomenici identiteta i prepoznatljivosti gradova. Paralelno s izgradnjom novoga Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, u svijetu je izgrađeno i planira se niz iznimnih muzejskih zdanja čija je forma obilježila suvremene arhitektonske tendencije. Upravo u tom smislu nova zgrada zagrebačkoga muzeja ponajbolje pokazuje propuštenu šansu. Za razliku od u vremenu izgradnje MSU-a otvorenih primjerice New Museuma u New Yorku, Muzeja De Young u San Franciscu, MUSAC-a u Leonu ili Povijesnoga muzeja u Ningbou, a koji su u konkretnim abijentima i pripadajućim gradovima, unijeli i nove prostorne vrijednosti, s pravom se možemo zapitati kakav je uopće doprinos nove zgrade MSU identitetu Zagreba? Iako kapitalan objekt, zgradu koja bi bila međunarodno relevantna grad sasvim sigurno nije dobio, a pitanje je ako je uopće arhitektonski zanimljiva i u nacionalnom kontekstu. Zagrebački MSU, čiji je datum otvorenja za javnost još uvijek neodređen, nipošto nije objekt izgrađen u duhu vremena. Primjerice, splitski Muzej hrvatskih arheoloških spomenika arhitekta Mladena Kauzlarića, projektiran šezdesetih i uz naknadne intervencije nakon arhitektove smrti završen 1976. godine, iako znatno stariji, djeluje suvremenije od muzeja koji se u Zagrebu upravo dovršava. Trenutak u arhitekturi Projekt za novi MSU arhitekta Igora Franića pobijedio je 1999. godine na javnom natječaju koji, nažalost, nije bio međunarodni. Važnost trenutka u arhitekturi, odnosno njena uvjetovanost društvenim procesima, očita je i kroz činjenicu da je muzej projektiran devedesetih. Vrijeme je to koje je za posljedicu imalo najdublji pad u hrvatskoj arhitekturi dvadesetoga stoljeća, tj. onda kad hrvatska suvremena arhitektura još nije napravila znatan iskorak koji će nastupiti početkom aktualnoga stoljeća kada su izgrađena i projektirana neka od zdanja koja će s vremenom sasvim sigurno poprimiti antologijski karakter, poput primjerice Kuće J2 studija 3LHD ili propitivanoga stadiona Plavi vulkan Njirić+ arhitekata. Samo nekoliko godina nakon natječaja za MSU izgrađen je i Arheološki muzej Narona u Vidu kod Metkoviću. Projekt Gorana Rake za taj prvi in situ muzej u Hrvatskoj po svojim je dosezima neusporedivo zanimljiviji u povijesti hrvatske arhitekture od novoga MSU, budući da Franićeva zgrada ne percipira sadašnjost, a još manje anticipira budućnost. Inicijalna arhitektova ideja o objektu koji lebdi znatno je prizemljena slabim rješenjima, ponajviše na razini konstrukcije. U prvom redu osobito je problematično stupovlje koje u zadanim okolnostima, posve nerazumljivo, potpuno zanemaruje mogućnosti dizajna. Čak i takve kakvi jesu, stupove se moglo npr. zakamuflirati biljnim materijalom, tj. puzavcem, čime bi zgrada ako već ne lebdila, onda barem pokušavala. Zgrada je muzeja na krovu dobila i poveće prostore za ventilaciju i sl. što je manje očigledno iz neposredne vizure pješaka, ali narušava dojam o kući s krovne izložbene terase, obližnjih zgrada ili iz daljine. Peta fasada sastavni je dio slike grada. Neposredni prostorni kontekst Iako zgradu MSU nije moguće posve valorizirati bez uvida u unutarnja prostorna rješenja, jasno je da u svom konačnom obliku eksterijeru muzeja u prvom redu nedostaje vrsnoće arhitektonskoga rukopisa. Osim naglašene zapadne, ostalim naročito slabim fasadama u prilog ne ide ni krajobrazno rješenje okolnoga prostora. Izuzetno je loš južni popločeni plato pred glavnim ulazom, koji bi trebao biti prostor zadržavanja i komunikacije za korisnike, a svodi se samo na to da omogući pogled na ionako nedojmljivu zgradu. Okolna posebno dizajnirana rasvjetna tijela (kakva postoje i oko crkve u Travnom), unatoč gradskoj politici, nisu ni usklađena s načelima zaštite od svjetlosnoga zagađenja, niti je plato npr. hortikulturno zaštićen od buke s Avenije Dubrovnik. Isti je prostor i nesretno odvojen od parka s istočne strane objekta na način da je povišen i bez mogućnosti direktnoga pristupa parku koji je najuspješnija točka oko muzeja. Iako je unio zamjetnu suvremenost u zagrebačku krajobraznu praksu, taj park međutim ne korespondira sa samom zgradom. Istovremeno, muzeju i otvorenim prostorima oko njega može se prići isključivo s južne strane, što objekt čini potpuno nedostupnim iz smjerova gradskog središta i okolnog naselja (izuzetak je tek rampa za osobe s invaliditetom s jugozapadne strane). Zgrada time ne živi svoj neposredni prostorni kontekst. Tako ni eventualno buduće nadovezivanje muzeja na Središnju gradsku os (prema kojoj je i okrenuta dominantna fasada) i susjedne postojeće i planirane (javne) zgrade nije uopće problematizirano, a što će u budućnosti sasvim sigurno biti predmet promišljanja redefinicije javnoga prostora širega raskrižja Avenije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik. Šteta je i da se ne pomišlja na povezivanje obližnjega Avenue Malla sa zgradom muzeja, budući da je taj trgovački centar, ne samo s obzirom na nedostatak sadržajnoga trga, postao središte društvenoga života Novog Zagreba. S takvim bi komunikacijskim pravcem bilo moguće ostvariti i svojevrsni umjetničko-trgovački hibrid, a što je bila ideja i za sam muzej u jednom od natječajnih radova, kao predprostor shopping centru i samom Muzeju. Ranije ove godine, pored zgrade muzeja postavljen je i spomenik koji je donedavno stajao preko puta, na zelenoj površini između dva kraka Avenije Većeslava Holjevca. Taj je kameni megalitni spomenik dio smislene cjeline nekoliko privremenih spomeničkih intervencija razmještenih po Zagrebu, a koje su potom uklonjene od strane gradskih vlasti. Nakon prosvjeda autora i odgovarajuće medijske pažnje, uklonjeni spomenik koji je stajao pred ulazom u KD Lisinski premješten je na Bundek, a spomenuti monolit na zelenu površinu neposredno uz novi MSU. Svojom likovnom vrijednošću ta dva spomenika na novim lokacijama, odgovaraju dosezima same zgrade MSU, a pritom je bitno lakše iznova premjestiti spomenik nego slabu zgradu. Lokacija same zgrade, nakon što je osamdesetih predviđena na obalama Save, krajem je devedesetih premještena u Novi Zagreb na mjesto koje je promišljano već pedesetih. Muzej je na sadašnjoj lokaciji muzej važan impuls južnog Zagreba. Tragedija Središće Međutim, na odabranoj je lokaciji muzeju pripadajući javni prostor sveden na smanjene mogućnosti umjetničkih intervencija ili izlaganja na otvorenome, a što sama arhitektura nije ispravila. Bez uspješnoga kontakta s ambijentom, zgrada je posve u suprotnosti sa suvremenim interprostornim i dinamičkim smjernicama, potrebama i praksom, osobito onih zdanja koja imaju predznak javnog. Utoliko u zadanom prostoru objekt sam po sebi ima strateško značenje koje je tek simboličko, ali ne i praktično i poticajno. Sjajan primjer novoj zgradi zagrebačkoga MSU nedosegnute pristupačnosti, tj. arhitektonske demokratičnosti javne sfere jest zgrada Norveške opere i baleta u Oslu arhitektonskoga tima Snohetta, ovogodišnjeg dobitnika Europske nagrade za suvremenu arhitekturu “Mies van der Rohe”. Objekt je to koji služi korisnicima na način da je čitava zgrada ujedno i otvoreni javni prostor preko kojega je moguće hodati, pa i onda kad u njenoj unutrašnjosti traju izvedbe. Za razliku od oslovskoga sjajnog odnosa mjesta, građevine i korisnika, kod zgrade MSU arhitekt nije kvalitetno iskoristio ni mogućnost nesmetane pješačke komunikacije kroz utrobu zgrade koja ima funkciju javnoga prostora. Ipak, dodatni je izložbeni prostor na otvorenom, s kontroliranim pristupom i ograničenim vizurama na grad , smješten na dio krova muzeja, što je uz noćnu rasvjetu južnog pročelja ipak jedan od aduta nove zgrade. Spomenuta Opera u Oslu, čija je izgradnja počela paralelno kad i ona zagrebačkoga muzeja, osim što je završena prije roka, kostala je i manje od predviđenoga, a prilikom žiriranja na međunarodnom natječaju, očitovalo se oko 70 000 građana Osla (grad ima manje od 600 000 stanovnika) čije su kritike i sugestije uvažene od strane komisije prije konačnoga odabira. Takav sustav građanske participacije kakav postoji u društvima s razvijenom demokracijom, unatoč potojanju lokalne civilne inicijative (još) nije praksa u nas i to ponajviše zbog inertnosti nadležnih kroz tranzicijsku relativizaciju instituta društvene odgovornosti. Nova je Opera potakla redefiniciju šire (industrijske) četvrti, a s izgradnjom MSU koja je započela 2004. godine, inicirana je i urbanizacija zapadnoga dijela Središća koje je u nekoliko godina potpuno promijenilo karakter prostora koji su do nedavno zauzimali mali urbani vrtovi i sporadične obiteljske kuće uz uskoro bivše Brodsku i Ulicu Nikole Andrića, te još uvijek preživjeli kineski restoran s karakterističnim pročeljem. Novi je kvart, baš kao i muzej - propuštena prilika. Svojim se urbanističkim rješenjem tek dijelom oslanja na istočni dio naselja, a s arhitekturom koja nastaje gradi ružan grad. Takva praksa ekspanzije grada kao paradigmatski primjer neoliberalnih strategija, bitno odudara od okolnih prostornih vrijednosti Novoga Zagreba kao mjesta svojevrsnoga kolektivnoga prostornog eksperimenta koji će kroz primjenu načela modernoga grada do danas, uz sve svoje prednosti i nedostatke, ostati nenadmašen u svom naglasku na javni prostor. To je iskustvo trebalo poslužiti kao referentna točka u gradskim strategijama razvoja, što međutim, nije slučaj. Danas se za većinu u zapadnom Središću izgrađenih novih stambenih zgrada sa sigurnošću može govoriti o arhitektonskoj katastrofi, mjestimično jednakoj onoj kakva je zadesila Lanište. Tragedija je tim gora po Središće koje, za razliku od ostalih novozagrebačkih kvartova, nije nazvano po toponimima starih sela s toga područja, već je ime osmislio Gustav Krklec polazeći upravo od središnje lokacije u ukupnoj gradskoj slici južno od Save. “Umjetničke” ulice oko novoga muzeja Kako arhitektonska ekspresija novoga MSU nije dosegnula ni standard nekih starijih i istaknutijih zagrebačkih objekata, a još ga je manje nadmašila, šteta je tim veća budući da je novozagrebačko zdanje prvo koje je namjenski građeno za muzej u glavnom hrvatskom gradu u više od sto godina. Nova je zgrada muzeja zajednički projekt Grada Zagreba i Ministarstva kulture, a oba partnera osiguravaju potrebna sredstva u jednakim omjerima. Pritom nije zanemariva činjenica da je građevina prilikom sklapanja ugovora o gradnji trebala koštati gotovo duplo manje nego što je javnoga novca potrošeno do danas, a s kompletnim uređenjem će u konačnici biti i još skuplja. Istovremeno, upravo je jedan od glavnih argumenata za neraspisivanje međunarodnoga natječaja za zgradu bila izlika da je to preskupo. MSU je osnovan 1954. godine kao gradska Galerija suvremene umjetnosti. U novoj zgradi na gotovo 15 000 m2 fundus od oko 9000 eksponata ponajviše nastalih nakon 1950. godine po prvi će puta biti predstavljen kroz stalni postav. Istovremeno, neki od izuzetnih hrvatskih likovnih umjetnika čija će djela tamo biti stalno izložena mogli bi dobiti i svoje ulice u novoj četvrti oko muzeja. Tako je po privatnoj inicijativi službeno predloženo da tamošnje, trenutno tri nove ulice, dobiju Vojin Bakić, Ksenija Kantoci i Julije Knifer. U povijesti urbanizacije Novoga Zagreba upravo su kapitalni objekti poput Brodarskoga instituta u Sigetu ili kompleksa graditeljskih škola u Sopotu odredili smislene nazive ulice. U prvom slučaju po osobama i pojmovima iz svijeta pomorstva, a u drugom po istaknutim arhitektima. Budući da na prostoru Novoga Zagreba ne postoji nijedna javna površina nazvana po nekoj ženi, s imenovanjem one u čast Ksenije Kantoci ta bi ulica bila prva, a time i povijesna. Upravo se ove godine obilježava i stota obljetnica njenog rođenja. S mogućim imenovanjem predloženih ulica i daljnjom urbanizacijom Središća, otvara se mogućnost da i neki drugi umjetnici i umjetnice, eventualno i neki strani, s vremenom tamo dobiju svoje ulice čime bi čitav kvart oko novoga muzeja svojom nomenklaturom postao „umjetnički“, oslanjajući se upravo na (novo)zagrebačku praksu smislenih grupnih imenovanja. Da li će prije biti imenovane spomenute ulice ili novi muzej otvoren za javnost, ostaje neizvjesno. Unatoč predizbornim plakatima s “Pozdravom iz Muzeja suvremene umjetnosti”, sigurno je tek da će vrijednost Muzeja na novoj lokaciji ponajprije trebati tražiti u njegovom sadržaju, a ne u kvaliteti novih javnih prostora i formi zgrade koja šuti. Objavljeno u Zarezu broj 260 od 25. lipnja 2009. |
